PROVINCIJA
OSNIVANJE CRNOGORSKE PROVINCIJE
Crnogorska provincija FBZ ogranak je Jugoslavenske provincije Školskih sestara III. Reda sv. Franje. Ova Provincija imala je prije II. svjetskoj rata u Sloveniji 15 samostana (199 članica, 148 zavjetovanih), 7 škola s 875 djevojaka i 2 sirotišta s 90 siročadi. Veći broj sestara (84) je radio u sanatoriju na Golniku. Imale su misiju u Kini i zajednice u Francuskoj. Provincijska kuća je bila u Slovenskoj Bistrici. Drugi svjetski rad donio je Provinciji teškoće i probleme. Novi režim koji je stupio na snazi nakon rata zauzimao je neprijateljski stav prem Crkvi. Sestre su se polako otpuštale iz bolnica, oduzeti su im samostani i nacionalizirana imovina. Provincija je bila u rasulu. Neke sestre nalaze sklonište kod svojih ili se privatno zapošljavaju. U to vrijeme nalazio se u pomenutoj bolnici jedan liječnik iz Crne Gore, dr. Cvjetko Popović, na specijalizaciji za tuberkulozu pluća, koji je nešto kasnije trebao preuzeti novoosnovani sanatorij na Cetinju. Prateći požrtvovni rad sestara zamolio je Provincijsko vodstvo da mu ustupi barem deset sestara za rad u sanatorij. Zbog udaljenosti i drugih neprilika molba je teško prihvaćena. Ipak 10.12.1946., deset sestara je stiglo iz Slovenije na Cetinju, nakon što je pomenuti liječnik dobio odobrenje od Ministarska zdravlja Crne Gore i Nadbiskupskog ordinarijata u Baru.
Za službu u Crnoj Gori bile su određene: s. Pija Bajzek, s. Blanka Vedlin, s. Johanes Žižek, s. Tomislava Toplak, s. Venceslava Sarjaš, s. Lamberta Pirc, s. Vladimira Štrucelj, s. Anita Drofenik, s. Gregorija Ketiš i s. Albina Tkavc.
U početku je bilo dosta poteškoća. Nepovoljni uvjeti rada i slaba ishrana učinili su da su se ubrzo razboljele mnoge sestre. Zbog manjka svećenika sestre su rijetko prisustvovale Sv. Misi. Osjećale su se napuštenima i uplašenima od raznih događaja koji su se neprestano zbivali, ali Bog u svojoj Providnosti udijelio im je snagu da mogu ustrajati u tako teškim vremenima i prilikama.
Predane volji Božjoj i svom samaritanskom radu Gospodin ih nije napustio. Preuzele su rad po bolnicama tako da su prvih godina skoro sve sestre bile zaposlene u njezi bolesnika ili u bolničkoj kuhinji. Nešto kasnije su počele raditi i po župama. Bog ih je ubrzo blagoslovio novim zvanjima te je na Cetinju osnovan novicijat (1956.). Kroz ovo vrijeme veliku podršku su im pružili i Barski nadbiskupi koji su se zalagali da sestrama ne nedostaje duhovne skrbi; pomagali su im moralno i materijalno, zauzeli se za njih i brinuli da mogu živjeti svoju karizmu.
Od dolaska sestara na Cetinje pa sve do godine 1965., sve zajednice nastale u Crnoj Gori pripadale su tadašnjoj Jugoslavenskoj provinciji. Zbog velike udaljenosti bilo je teško upravljati svim zajednicama zato je vrhovno vodstvo Kongregacije odlučilo da Jugoslavensku provinciju podijeli na dvije provincije: Slovensku i Crnogorsku. Ovu odluku je potvrdila Kongregacija za redovnike u Rimu, 30. oktobra 1965. Procvat provincije navijestilo je proširenje djelovanja i izvan granica Crne Gore.
Crnogorska provincija danas
Crnogorska provincija sa sjedištem na Cetinju, danas djeluje na više mjesta širom svijeta (Crna Gora, Slovenija, Hrvatska, Kosovo, Albanija, Njemačka, Amerika, Švicarska). Ima 11 samostana i 17 boravišta. Ukupno broji 125 sestara s vječnim zavjetima, 5 juniorki i 2 kandidatice.
Djelatnost sestara obuhvaća uglavnom odgoj, zdravstvenu djelatnost, pastoralnu djelatnost i misije.